UDRUGA IKS – “NAŠA ZAJEDNICA, NAŠA ODGOVORNOST”

DOBRE VIJESTI ZA UDRUGU IKS:

Udruga IKS iz Petrinje korisnica je organizacijske podrške Fonda za aktivno građanstvo koja im je otvorila nove mogućnosti za razvoj poslovanja organizacije ali i za strateško planiranje aktivnosti koje su važne za zajednicu i ljude u njoj. Tim povodom razgovarali smo s jednom od zaposlenica IKS-a Nadjom Matešić koja nam je iskreno odgovorila koliko je za njih bilo važno dobiti ovakvu vrstu podrške.

U UDRUZI MORAŠ BITI KATICA ZA SVE:

Spojiti ugodno s korisnim znači i saznati neke nove informacije s terena koje često nećete vidjeti u izvještajima koje organizacije civilnog društva šalju na provjeru. Upravo je takav bio razgovor s Nadjom Matešić, zaposlenicom Udruge IKS koja nas upozorava na zvukove koji su normalni u Petrinji nakon potresa dok sjedimo za malim stolom ispred kontejnerskog prostora u kojemu je smještana udruga. Nadja kaže kako je imala samo 15 godina kada se volonterski uključila u rad udruge, do 16te godine je mislila da su rupe od rata na zgradama normalna stvar, a istovremeno je znala i kako iz Petrinje ne može nigdje jer je to njezin grad.

„Ja sam bila dugogodišnja volonterka Udruge koja nikada nije htjela završiti u civilnom sektoru. Jednostavno sam imala otpor. Civilni sektor sam doživljavala kao nešto hobistički, što ti ispunjava dušu, a ne neko mjesto na kojemu mogu razvijati karijeru. Ti ovdje moraš biti katica za sve, stalno nešto proučavati, učiti novo, bit u burn out-u pa onda izaći iz njega. Moram priznati da mi je bilo jako frustrirajuće kada sam shvatila da je u sektoru često važnije zadovoljiti norme nego sadržaj. Nakon nekog vremena sam završila kao voditeljica mladih na jednom projektu u Berlinu i vidjela koje mi mogućnosti sektor pruža. Od tada do sada sam evoluirala, mogu sama pisati i provoditi projekte, no i dalje mi smetaju administrativna opterećenja koja često u sektoru dolaze na prvo mjesto tj. prije sadržaja. Iskreno, čini mi se da ljudi koji rade u sektoru moraju biti pomalo ludi jer rad u sektoru vrlo brzo postaje određeni stil života.“ – priča mi Nadja dok paralelno pozdravlja strane volontere koji se okupljaju u prostoru udruge.

Organizacijska podrška Udruzi IKS došla je u pravom trenutku ističe Nadja i nastavlja – „Moj doživljaj je takav da je ACF uskočio taman iza potresa, više ne znam ni sama koje je to točno razdoblje bilo jer nam je nakon potresa sve bilo dosta kaotično, svi smo bili nahajpani, pa mi se čini da se uloga i funkcija ove podrške mijenjala iz godine u godinu. Na samom početku je zapravo uskočila u trenutku kada smo zaista imali krize u organizaciji, no kasnije smo mogli i promišljati o razvojnom dijelu organizacije. Ono što nam je bilo važno jest osjećaj da je netko prepoznao važnost organizacije i dao nam svojevrsni vanjski podražaj za napredak.“

NAPOKON SMO DOBILI FINANCIJSKU PODRŠKU KOJA JE FLEKSIBILNA:

„Fleksibilnost podrške je na visokoj razini te smo ju mogli koristiti na različite načine. Sjećam se koliko smo slavili organizacijsku podršku jer nam je bilo jako važno da napokon imamo podršku koja može pomoći razvoju organizacije – od strateškog planiranja do odlaska na različite edukacije pa preko team buildinga koji nam je nakon potresa bio prijeko potreban. To se ljudima možda čini kao banalna stvar, pogotovo u moru ACF podrški koje se provode, ali meni je kao zaposlenici organizacijska podrška jako puno značila jer smo nakon 2 godine planiranja napokon dobili mogućnost za napredak, razvoj i pogled prema sebi kao organizaciji. Osim toga, ponovno zvuči kao banalna stvar, ali osiguravanje osnovnih materijala za rad, pa čak i nabavka wc papira je nešto o čemu ljudi izvan organizacija civilnog društva uglavnom ne razmišljaju.“

VRIJEME JE DA SE POSLOŽIMO:

Nadja ističe kako su članice tima posljednjih godina prošle kroz različite izazove – od potresa, preko građevinskih radova kroz koje su same naučile raditi neke stvari koje nisu prije radile poput lijepljenja pločica, mijenjanja cilindara na bravama i električnih osigurača, penjanja po limenom krovu kontejnera i čišćenja snijega i vode, planiranja kopanja za priključke vode i kanalizacije, iščitavanjnje arhitektonskih planova i „kontrole“ izvođenja građevinskih radova do više različitih projekata koje su vodile samostalno ili u partnerstvu kako bi osigurale stabilnost organizacije u kriznoj situaciji.

„Na više razina je organizacijska podrška unijela svježinu u naš tim. Istaknula bi i komunikaciju s provedbenim tijelom koja je bila vrlo ugodna, profesionalna i podržavajuća. Ljudi koji se nam bili na raspolaganju su profesionalci koji zapravo razumiju sve potrebe s kojima se susrećemo mi na terenu jer su i oni sami prošli kroz različite faze financiranja organizacija u kojima rade i razumiju naš „OCD“  jezik. Ja nisam imala strah ni u jednom trenutku komunicirati s provedbenim tijelom, nije me ni u jednom trenutku bilo sram postavljati pitanja ili tražiti pomoć. Trenutak u kojemu je došla organizacijska podrška osobno vidim kao trenutak u kojemu su nam se neke stvari olakšale – osobno mislim da bi vrlo brzo završile u burn out-u. Organizacijska podrška nam je omogućila da zapravo u jednom trenutku i predahnemo i shvatimo da je vrijeme da se posložimo.“

ORGANIZACIJA IKS PRIJE I POSLIJE POTRESA:

„Ne postoji trenutak u kojemu se uzdigneš i da to traje zauvijek. Mislim da smo nakon potresa bili zapravo pod velikim adrenalinom i da smo revidirali svoje uloge i izvan strateškog plana kojeg smo imali kao organizacija. Tada smo se fokusirali na humanitarni rad, provodili smo aktivnosti u kontejnerskom naselju, posao nosiš doma zapravo i često ti nije lako nositi se sa svim izazovima koji su postavljeni pred tebe. U nekom trenutku smo ljudima pomagali u rješavanju papirologije koju je bilo potrebno pribaviti nakon potresa, a jednom trenutku se nađemo da samo pijemo kavu s bakicama kojima je to jako važno. Prve dvije godine nakon potresa je bilo dosta gašenja požara dok smo se paralelno pokušavali vratiti u normalu.“

SADA MOŽEMO ODAHNUTI:

„Razdoblje kada smo mogli odahnuti je došlo u trenutku kada smo shvatili da smo došli u stanje individualnog i organizacijskog raspada – znaš ono, ideš dok možeš. Našli smo se u situaciji kada ne moramo više gasiti požar, a nama je to zapravo bilo čudno jer smo do tada bili u stalnom grču i napeti. Znate ono kad idete 100 na sat i to funkcionira, čim stanete vi se zapravo razbolite. To se dogodilo i nama.  Mi smo uvijek unutar organizacije svi imali višestruke uloge i naviknuli smo na takav način rada, no razdoblje nakon potresa je bilo kompleksnije i stavilo nas je u situacije u kojima do tada nismo mogli ni misliti da bi se našli.“

Kaže Nadja kako joj se čini da je organizacija sada u fazi u kojoj pokušava pronaći svojevrsni balans – Gdje su? Što žele i kako to mogu ostvariti?

„Više se ne nalazimo u strahu u kojemu smo bili nakon potresa. Sada moramo gledati na sebe i što mi kao organizacija zapravo želimo. Fokusirani smo i na funkcionalnost ovog kontejnerskog prostora u kojemu se nalazimo. Svjesni smo kako ćemo u ovoj fazi poslovanja i prostornog ograničenja dosegnuti do manjeg broja ljudi, ali nam je važno da ti ljudi imaju kvalitetnu podršku od nas. Na stvari ne gledamo više kratkoročno jer nam je to organizacijska podrška i omogućila.“ – ističe Nadja dok ispijamo šalicu kave.

ŠTO JE PROSTOR DRUŠTVENOG CENTRA UDRUGE IKS ZNAČIO ZA ZAJEDNICU PRIJE POTRESA, A ŠTO ON MOŽE BITI SADA?

„To je bio prostor u kojemu je nas nekoliko zaposlenika imalo radne prostore uz dnevni boravak, knjižnicu i studio. Tako je svaki građanin u bilo kojem trenutku dana mogao doći i dobiti određenu podršku. Jedna sigurna zona u kojoj si dobrodošao i u kojoj možeš izraziti svoje ideje – strukturirano ili ne, nije važno. Takvu energiju bi trebao imati i ovaj kontejnerski prostor što je zapravo jako teško postići. Promijenila se komponenta fizičke percepcije prostora, moramo biti prilagodljivi, moramo biti manje osjetljivi na različite podražaje i nalazimo se u fazi adaptacije jer smo svjesni da u ovom trenutku ne možemo organizirati aktivnosti za velik broj ljudi i na to se moramo naviknuti. Dosta je velik stres kada se nađete u trenutku u kojemu ste svjesni kako ne možete poslovati na način na koji ste poslovali prije neke velike krize tj. u ovom slučaju potresa. Odjednom sve morate prilagođavati.“

Činjenica je kako će ljudi iz Petrinje mjeriti vrijeme prije i poslije potresa, a Nadja ističe kako su spremno krenuli i u organizaciju pop up događaja jer je njihov prostor nestao u doslovce nekoliko sekundi. Dok o tome govorimo gledamo prema staroj ruševini koja je nekada bila Društveni centar Udruge, a na jednom od zidova koji je još uvijek ostao stajati piše: „Be change you want to see in the world“.

TU MOGU BITI ŠTO ŽELE:  

„Čini mi se da nam je i zajednica još uvijek u jednom psihotičnom stanju, to nije stiglo odmah nakon potresa jer smo tada svi bili u nekakvom adrenalinu, procesu preživljavanja stresa. Sad tek se osjete posljedice, svi smo zasićeni, trendovi se mijenjaju. Ovo je bio centar grada – sada ga više nemamo. Moramo ponovno razviti osjećaj kod ljudi da je ovo isto mjesto samo u drugom prostoru.“ – govori Nadja sa dozom entuzijazma koji se osjeti te se prisjeća proslave 20og rođendana Udruge na prostoru koji je zapravo ruševina.

„Raspon ljudi koji je došao je bio od 3 do 80 godina, na jednom mjestu su se našli direktori različitih međunarodnih organizacija i baka Ljuba kojoj smo tijekom potresa pomagali i nosili deke. Oni su se svi ovdje družili i vjerujem da se nikada inače ne bi našli na istom mjestu. To je bio trenutak u kojemu smo se mogli malo veseliti nakon nedaća koje su se dogodile našem mjestu. Ovakve situacije mi vrate vjeru u ono što mi kao organizacija radimo – najljepši je direktan rad s korisnicima.“ – odgovara Nadja i promišlja već o sljedećem pitanju koje je kako kaže jako teško, a pitanje glasi – Koliko je Udruga IKS važna za zajednicu?

„Samom činjenicom da smo i dalje tu vjerujem da smo važni zajednici. Stvari se događaju i proizvode, imamo funkciju. Iza sebe imamo dosta formalnih priznanja poput različitih certifikata te potvrda, no doživljaj korisnika je zapravo nama najvažniji feedback. Činjenica da se naši korisnici vraćaju u naš prostor, škole žele surađivati i dalje s nama, drugi partneri se javljaju, jest zapravo pokazatelj da smo važni u zajednici i da radimo dobro to što radimo.“ – zaključuje Nadja i nastavlja maštati.  

UTOPIJA ILI STVARNOST – IKS ZA DVIJE GODINE?

„Gdje vidim organizaciju za dvije godine? Hm, nadam u stabilnom obliku. Bilo bi super da možemo proširiti tim, vidim se u Petrinji, želim raditi s ruralnim školama u zajednici. Zapravo nas vidim tu gdje jesmo samo malo bolji, strukturirani i smireniji.“