Stavovi hrvatskih građana o zakonskom kažnjavanju govora mržnje
Objavljeno 13.01.2025.
U svrhu praćenja rezultata programa Fonda za aktivno građanstvo u Hrvatskoj, provedeno je usporedno ispitivanje javnog mnijenja na nacionalno reprezentativnom uzorku hrvatskih građana, s ciljem detaljnijeg uvida u stavove prema zaštiti ljudskih prava, posebno govoru mržnje, te stavove i prakse povezane s demokratskim aktivnim građanstvom. Ispitivanje je provela agencija IPSOS metodom CATI (telefonsko anketiranje) krajem studenoga 2020. godine te ponovno u srpnju 2024. godine. Ova istraživanja omogućuju usporedbu rezultata i njihovo povezivanje s drugim relevantnim podacima.
Podaci su dostupni u otvorenom Excel formatu, s popratnim informacijama o uzorku i priloženim anketnim upitnikom, na poveznici OVDJE te su na raspolaganju za daljnje korištenje, uz obavezno navođenje izvora.
Za uvid u razinu osviještenosti hrvatskih građana o govoru mržnje, njegovoj štetnosti i kažnjivosti, Fond za aktivno građanstvo zamolio je profesora Enesa Kulenovića s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, stručnjaka za ovu problematiku i urednika knjige “Govor mržnje u Hrvatskoj” (Zagreb, 2016), da analizira rezultate ispitivanja javnog mnijenja iz 2020. i 2024. godine te ih kontekstualizira u širem društvenom i političkom okviru.
Donosimo analitički tekst prof. Kulenovića, uz velike zahvale na stručnom doprinosu.
Autor: Enes Kulenović, Fakultet političkih znanosti, Sveučilište u Zagrebu
Ključni rezultati istraživanja koje je u 2024. godini proveo Fond za aktivno građanstvo su oni koje se odnose na stavove hrvatskih građana o potrebi za zakonskom regulacijom javnih iskaza govora mržnje i netrpeljivosti. Ovdje možemo prepoznati tri kategorije javnih iskaza. Prva kategorija uključuje javni govor kojim se poziva na nasilje ili diskriminaciju pripadnika određenih skupina, te ovu kategoriju možemo prepoznati kao izravan govor mržnje. Druga kategorija su javni iskazi netrpeljivosti koje možemo definirati kao neizravni govor mržnjeili govor netrpeljivosti, a koji uključuju uvrede i pogrdne izjave usmjerene protiv pripadnika određene skupine, te okrivljavanje pripadnika takvih skupina za velike nedaće i zla. U trećoj kategoriji koja se odnosi na simbolički govor mržnje, tj. javnu upotrebu određenih vizualnih i verbalnih simbola kojima se promovira mržnja i netrpeljivost prema pripadnicima određenih skupina, kategorija u koju ulaze pitanja o potrebi za zakonskim sankcioniranjem nacističkog pozdrava i znakovlja, ustaškog znaka „U“ ili vojne odore, te pozdrava „Za dom spremni“.
Stavovi hrvatskih građana o kažnjavanju govora mržnje
Kada govorimo o izravnom govoru mržnje znatan broj hrvatskih građana smatra da treba zakonski kažnjavati pozivanje na nasilje (83%) i pozivanje na diskriminaciju (74%). Zanimljivo je usporediti ove rezultate s ranijim istraživanjima stavova hrvatskih građana o zakonskoj regulaciji govora mržnje. U istraživanjima provedenima u 2016. i 2018. godini od strane znanstvenika s Fakulteta političkih znanosti, Sveučilišta u Zagrebu[1], 81% u 2016. i 87% u 2018. građana podržavalo je zakonsko kažnjavanje u slučaju pozivanja na nasilje nad pripadnicima određenih skupina. Istraživanje Fonda za aktivno građanstvo iz 2020. godine također pokazuje da 87% građana smatra kako treba zakonski sankcionirate takve najopasnije oblike govora mržnje. U slučaju pozivanju na diskriminaciju istraživanje Fakulteta političkih znanosti iz 2016. pokazuje podršku 79% građana za zakonskim kažnjavanjem takvih javnih iskaza, u 2018. ta je podrška na 84%, dok je u anketi Fonda za aktivno građanstvo iz 2020. ta podrška na 80%. Dakle, postoji konzistentni stav znatne većine hrvatskih građana da se izravni govor mržnje – pozivanje na nasilje i diskriminaciju pripadnika određenih skupina – treba zakonski kažnjavati. Vrijedi zamijetiti da u rezultatima iz 2024., uspoređujući s rezultatima iz prijašnjih osam godina, postoji nešto niža podrška zakonske regulacije pozivanja na diskriminaciju. No, s obzirom da se ne radi o dramatičnom odstupanju od ranijih istraživanja, bilo bi preuranjeno zaključiti da se radi o zabrinjavajućem opadanju podrške kažnjavanju takve vrste govora mržnje. Buduća istraživanja mogu potvrditi da li je, po ovome pitanju, 2024. godina tek manja varijaciji ili pokazatelj negativnoga trenda.
Stavovi građana o kažnjavanju uvreda i pogrdnih izjava
U istraživanjima Fonda za aktivno građanstvo iz 2020. i 2024. uvrštena su i pitanja koja se odnose na neizravan govor mržnje ili, ovisno o sadržaju i kontekstu, govor netrpeljivostiusmjeren prema pripadnicima određenih skupina. Takav govor uključuje pogrdne izjave i uvrede, te tvrdnje o odgovornosti određenih skupina za velike nedaće i zla. I ovdje je podrška građana za zakonskim sankcioniranjem takve vrste javnoga govora visoka. U 2020. 79%, a u 2024. 74% građana smatra da uvrede i pogrdne izjave treba sankcionirati. Po pitanju okrivljavanja određenih skupina za društvene i političke nedaće i zla u obje vremenske točke mjerenja 68% građana smatra da takve izjave trebaju biti zakonski zabranjene. S obzirom da se radi – uspoređujući s pozivanjem na nasilje i diskriminaciju – o donekle blažoj formi iskaza mržnje ili netrpeljivosti, očekivano je da je potpora građana za pravnim sankcioniranjem ovakvih oblika javnoga govora donekle niža.
Opadanje podrške zabrani simboličkog govora mržnje
Najviša razina neslaganja među hrvatskim građanima vidljiva je po pitanju zakonskog kažnjavanja simboličkog govora mržnje. Longitudinalno mjerenje kroz posljednjih osam godina pokazuje kako znatna većina građana smatra da je zakonska zabrana nacističkog znakovlja u javnome prostoru opravdana. U četiri točke istraživanja (u 2016., 2018., 2020. i 2024.) podrška zakonskoj regulaciji isticanja nacističkih simbola varira između 83% do 75%. No, dio građana koji podržava zabranu nacističkih simbola ne smatra da bi se ta zabrana trebala odnositi i na isticanje ustaškog znaka „U“ ili nošenje ustaške vojne odore. To je vidljivo u istraživanju iz 2020. gdje 83% građana podržava zabranu nacističkih simbola, ali njih 73% smatra da se ta zabrana treba odnositi i na ustaško znakovlje, te u istraživanju iz 2024. gdje se radi o razlici između 73% i 64%. Dakle, u obje točke mjerenja, oko 10% građana koji smatraju da treba zabraniti javno isticanje nacističkih simbola, ne smatra da se ta zabrana treba primijeniti i na ustaške simbole. Dodatni zabrinjavajući element je da u usporedbi rezultata iz 2020, i 2024. vidimo opadanje podrške zabrani simboličkog govora mržnje za 10%. Kada govorimo o zabrani ustaškoga pozdrava „Za dom spremni“ rezultati su puno dramatičniji. Istraživanja Fonda za aktivno građanstvo u 2020. i 2024. potvrđuje da samo 49% hrvatskih građana smatra da je zakonski treba kažnjavati javno korištenje pozdrava „Za dom spremni“. Ti su rezultati slični rezultatima istraživanja Fakulteta političkih znanosti iz 2016. i 2018. koji također pokazuju da između 45% i 50% građana nije sklono zabrani tog pozdrava. Suprotno trima odlukama Ustavnoga suda[2] u kojima se potvrđuje da je poziv „Za dom spremni“ ustaški i nacistički pozdrav kojim se promovira mržnja i netrpeljivost prema određenim manjinskim skupinama, polovica hrvatskih građana prihvatila je revizionistički stav prema kojem taj poziv ne bi trebao biti zakonski zabranjen jer se može vezati i za nasljeđe Domovinskoga rata. Upotreba poziva „Za dom spremni“ tokom Domovinskoga rata vezana je za postrojbe HOS-a čiji članovi su otvoreno zagovarali rehabilitaciju nasljeđa NDH. Nažalost, kroz uspješan proces povijesnog revizionizma, za dio građana poziv „Za dom spremni“ postao je simbolom pravednog obrambenog rata, a ne zločinačke ustaške države.
Četvrtina građana ne smatra poziv „Za dom spremni“ problematičnim
Donekle optimističniju sliku dobivamo ako pogledamo razloge zbog kojih hrvatski građani ne podržavaju zakonsko kažnjavanje različitih oblika govora mržnje. U slučaju izravnog govora mržnje među građanima koji nisu skloni zakonskim zabranama samo 5% ne vidi ništa sporno u pozivanju na nasilje, te 8% na pozivanje na diskriminaciju. Ako gledamo ukupan broj ispitanika koji uključuje i znatnu većinu koja podržava zakonsku regulaciji takvih iskaza, ovdje se radi o manje od 1% građana za koje javni iskazi izravnog govora mržnje nisu problematični. Preko 70% građana koji ne podržavaju zakonsku regulaciju izravnog govora mržnje temelje svoj stav na onome što možemo nazvati libertarijanskom pozicijom: ne odobravaju javno pozivanje na nasilje ili diskriminaciju pripadnika određenih skupina, ali smatraju da su zakonske zabrane i kažnjavanja javnih iskaza mržnje beskorisni ili smatraju da bi svatko trebao imati pravo govoriti što misli. Veoma slične rezultate nalazimo i kod protivljenja zabrani neizravnog govor mržnje ili govora netrpeljivosti. U slučaju simboličkog govora mržnje rezultati su manje optimistični. Nešto više od 60% građana koji ne podržavaju zabranu nacističkih simbola zauzimaju libertarijansku poziciju, dok 21% ne nalazi ništa sporno u upotrebi nacističkog znakovlja. To je oko 5% ukupnih ispitanika. Kada govorimo o zabrani ustaških simbola, nešto više od 10% ukupnih ispitanika ne vidi ništa problematično u tome, tj. 32% onih koji ne podržavaju zabranu tih simbola. U pitanju zabrane poziva „Za dom spremni“ oko polovice (47%) onih kojih nisu skloni zabrani tog poziva zauzimaju libertarijansku poziciju, 44% ne vidi ništa sporno u tom pozivu, a njih 9% ne zna ili se ne može odlučiti. Dakle, u kontekstu ukupnog broja ispitanika skoro četvrtina građana ne smatra poziv „Za dom spremni“ problematičnim. Taj rezultat podržava tezu da se, barem kod dijela građana, revizionistička reinterpretacija ovoga ustaškoga pozdrava pokazala uspješnom.
Faktori koji utječu na stavove građana
Istraživanje stavova građana o zakonskom kažnjavanju različitih oblika govora mržnje otkriva i zanimljive uvide kada se rezultati detaljnije analiziraju u odnosu na spol, obrazovanje, dob, imovinski i radni status, te mjesto stanovanja ispitanika. Dva faktora koja ne igraju relevantnu ulogu na stavove građana o zabrani govor mržnje su spol i prihodi kućanstva. Kada govorimo o dobi, ne postoje značajne razlike u stavovima građana, izuzev u slučaju zabrane simboličkog govora mržnje. Primjerice, po pitanju isticanja ustaške znaka „U“ vidljiva je razlika između generacije 65+ koja u većoj mjeri podržava zabranu tog znaka (71%) od mlađih generacija (61%), te nacističkih simbola gdje 81% pripadnika najstarije generacije smatra da takve simbole treba zabraniti, dok podrška zabrani tih simbola kod mlađih generacija varira između 70% i 74%. Tri su nezavisne varijable u kojima su vidljive jasne razlike u stavovima hrvatskih građana. Prvo, po pitanju obrazovanja, postoji vidljiva snažnija podrška zakonske regulacije svih oblika govora mržnje kod obrazovanijih građana. Ta je razlika najvidljivija u usporedbi stavova o zabrani simboličkog govora mržnje gdje većina visokoobrazovanih podržava zabranu poziva „Za dom spremni“ (63%), te ustaških (75%) i nacističkih (85%) simbola. Kod građana za osnovnoškolskim obrazovanjem ta je podrška znatno manja. Primjerice, kažnjavanje javnog poziva „Za dom spremni“ podržava samo 32% niže obrazovanih, a zabranu nacističkih simbola tek njih 59%. Razlika između urbanog i ruralnog stanovništva nije toliko istaknuta. Po pitanju stavova o zabrani izravnog i neizravnog govora mržnje, te pitanja zabrane nacističkih simbola postoji snažnija podrška zakonske regulacije među urbanim stanovništvom, ali ta razlika je uglavnom unutar 5%. Značajnija razlika od 10% postoji u stavovima o zabrani ustaški simbola i poziva „Za dom spremni“. Treća nezavisna varijabla u kojoj su vidljive veće varijacije u stavovima građana je regija. Najdramatičniju razliku možemo zamijetiti ako usporedimo stavova građana Slavonije sa stavovima građana koji žive u Lici i Banovini. U Slavoniji većina građana podržava zabranu svih oblika govora mržnje: pozivanje na nasilje (96%) i diskriminaciju (84%), vrijeđanje (84%) i optuživanje (82%) pripadnika određenih skupina, te nacističke (88%) i ustaške simbole (77%), kao i poziv „Za dom spremni“ (55%). U Lici i Banovini je podrška zabrani svih tih oblika govora mržnje za 25% do 35% niža.
Glavni zaključci rezultata istraživanja
Zaključno, ovo istraživanje potvrdilo je glavne uvide ranijih istraživanja o stavovima hrvatskih građana o zakonskom kažnjavanju govora mržnje. Prvo, znatan broj građana podržava zabranu izravnog govora mržnje – javnog pozivanja na nasilje i diskriminaciju usmjereno protiv pripadnika određenih skupina. Nešto niža, ali i dalje znatna podrška građana postoji i za zabranu neizravnog govora mržnje – uvrede i pogrdne izjave na račun pripadnika određenih skupina, te optuživanje pripadnika određenih skupina za velike nedaće i zla. Po pitanju simboličkog govora mržnje, dvije-trećine građana podržava zabranu nacističkih simbola, ali nešto manji broj njih smatra da se ta zabrana treba odnositi na isticanje ustaškog znaka „U“ ili ustaške vojne odore. Manje od polovice građana smatra da treba zakonski zabraniti poziv „Za dom spremni“. To sugerira da dio građana ne povezuje ustaško znakovlje i pozive s rasističkom ideologijom nacionalsocijalizma. Važnu inovaciju, u odnosu na prijašnje ankete, koju je ovo istraživanje uvelo je ispitivanje razloga zbog kojih se građani protive zakonskoj regulaciji govora mržnje. Pozitivan rezultat je da veliki broj građana koji ne podržava zakonsko sankcioniranje govora mržnje temelji svoj stav na uvjerenju da građani trebaju imati slobodu govoriti što misle ili da su zabrane beskorisne, a samo manji broj njih smatra da su takvi javni iskazi mržnje i netrpeljivosti neproblematični ili čak dobrodošli. Istraživanje također potvrđuje da obrazovanje igra važnu ulogu u prepoznavanju opasnosti koje govor mržnje u svim svojim oblicima ima za razvoj demokratskog i inkluzivnog društva, kao i da postoji potreba da se informira građane – od kojih 26% pogrešno smatra da hrvatski zakoni ne reguliraju poticanje na nasilje i mržnju – o postojećem kaznenim i prekršajnim propisima koji reguliraju javne iskaze mržnje.
[1] Za detaljniji prikaz rezultata istraživanja FPZG-a iz 2016. i 2018. vidi: Blanuša, N. i Kulenović, E., “Hate Speech, Contentious Symbols and Politics of Memory: Survey Research on Croatian Citizens’ Attitudes”, Politička misao: časopis za politologiju, Vol. 55 No. 4, 2018.: 176-202.
[2] Radi se o odlukama U-III-1296/2016 od 25.6.2016. i U-III-2588/2016 od 8.11.2016., te priopćenju SuP-O-12/2020 od 5. lipnja 2020.
